Sponzor kružne klupe u vrtnoj učionici 2020.
Sponzor ozvučenja multimedijalne glazbene dvorane 2019.
Sponzor obnavljanja ružičnjaka u školskom vrtu 2017.
Mucanje
Mucanje najčešće započinje tijekom intenzivnog govorno - jezičnog razvoja djece. Između 18 mjeseci i sedme godine života djeca usvajaju veliki broj novih riječi, počinju koristiti složenije jezične strukture, tempo govora se ubrzava, a govorno-motorički sustav još uvijek nije dovoljno razvijen pa upravo u ovoj kronološkoj dobi najčešće se javljaju normalne razvojne netečnosti, ali mogu se javiti i prvi simptomi mucanja.
Ima više razina govorne netečnosti.
Pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica
Ponavljanje slogova do najviše tri ponavljanja sloga riječi i nema naznaka napetosti u govoru. Dijete nije svjesno nikakve poteškoće u svom govoru. U ovoj fazi nema potrebe za terapijom, potrebno je samo pratiti govor djeteta i pomoći da ono što prije prevlada tu razinu u razvoju govora.
Granično mucanje
U govoru ima nekoliko ponavljanja slogova, nema napetosti niti svijesti o mucanju. Ovdje je potrebna terapija s djetetom i savjetovanje roditelja.
Početno mucanje
Govor obiluje napetim i brzim ponavljanjima početnih glasova i slogova, pojavljuje se i povećavanje visine glasa, nagli prekidi, treptanje očima, svijest o teškom govoru ali još nema izrazito negativnih osjećaja prema sebi kao govorniku. Potrebna je terapija, roditelj se educira kako i sam postati aktivan sudionik u stvaranju novog govornog obrasca svoga djeteta.
Prijelazno mucanje
Prevladavaju česti zastoji tijekom govora, povremena ponavljanja i produljivanja, izbjegavanje ljudi i situacija, strah prije mucanja, zbunjenost tijekom i sram poslije mucanja. Terapija mucanja mora biti kombinacija logopedskih i psihoterapijskih postupaka. Važno utjecati na smanjenje negativnih emocija i stavova u vezi govora.
Uznapredovalo mucanje
Ovaj se stupanj u razvoju mucanja karakterizira više prema dobi nego prema simptomima. U njemu su temeljna ponašanja uglavnom zastoji, često dugi s tremorima. Osobu mogu preplavljivati strah, zbunjenost i sram. Osoba s uznapredovalim mucanjem često se osjeća bespomoćno, negativno doživljava sebe. Terapeut treba pomoći osobi da preispita svoje stavove i otpusti negativne emocije. Terapija je integrativna te sadrži elemente govornih terapija i psihoterapije.
U radu s djecom od druge do šeste godine koriste se dva terapijska pristupa: izravni i neizravni.
Neizravni pristup je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u obitelji. Roditeljima se daju savjeti kako organizirati dan svoje djece, na koji način postupati u pojedinim situacijama, kako se ponašati kada djeca imaju "loše dane" u kojima je govor izrazito netečan. Roditelji vode dnevnik o nekim situacijama koje pospješuju netečan govor, nastojeći uočiti neke osobitosti u okolini, njenom načinu govora ili vrsti obiteljskih događanja koja utječu na pojačanje govorne netečnosti. Roditelje se podučava relaksiranom izgovoru kratkih rečenica jednostavnijeg rječnika.
Izravni pristup temelji se na pretpostavci da djeca koja imaju početni stupanj mucanja, bez obzira pokazuju li to ili ne, imaju svijest o svojoj govornoj teškoći. Terapeut treba razviti i učvrstiti drugačiji govorni model koji omogućuje igra te se koriste i načini lakšeg govora, kao mucanje bez napetosti ili prekidi disanja. Dijete se prvo uči tzv. nenapetom, tečnom mucanju, a kada to svlada onda i posve tečnom govoru. Uz to terapeut nastoji pomoći da se dijete oslobodi nekih negativnih osjećaja koji su možda pratili njegov govor. U izravnoj se terapiji dijete podučava i modeliranju tečnog govora. Opet kroz igru osmišljavaju se načini kako govoriti mekim počecima govora ili produljivanjima prve riječi u rečenici. Tim se načinom sprječava pojava jače napetosti u govoru.
Kako bi se roditelji trebali ponašati s djetetom koje počinje govoriti netečno?
U informativnom razgovoru s terapeutima koji se bave mucanjem roditelji će saznati koji su znakovi početnog mucanja, a što je samo razvojna netečnost. Uz posjedovanje takvih informacija roditelji mogu mirno ignorirati netečnosti ako dijete ponavlja bez napetog ubrzavanja cijelu riječ, dio rečenice ili čak i cijelu rečenicu ili ako je pokoji slog ponovljen na isti takav način nekoliko puta. I dobro razumijevajući upute terapeuta, znat će kako se i dalje svom djetetu obraćati mirno, moći saslušati ono što im ono kaže, a ne reći ni najmanju primjedbu na način kako to ono kaže. Znat će da rečenice koje se tada spontano pojave kao "uspori malo" ili "udahni duboko", ne mogu o tom razdoblju života biti ni od kakve koristi i da osim negativnog osvještavanja, ničemu neće doprinijeti.
Kako se ponašati prema osobi koja muca:
Savjeti roditeljima:
NE ZABORAVITE strpljivo i pažljivo slušati ŠTO osoba koja muca govori, umjesto KAKO govori.
Literatura: Ines Galić – Jušić: "Što učiniti s mucanjem?"
Ivana Radić, prof. logoped
Samopouzdanje djeteta
Samopouzdanje je korisno kako bi dijete izgradilo sliku o sebi, kako bi moglo učiti te svladavati zadaće koje su pred njega postavljene. Važno ga je razvijati jer će uz pomoć njega dijete uspješno prevladati sve prepreke, postići uspjeh, raditi na jakim stranama te imati pozitivnu sliku o sebi. Samopouzdan čovjek vjeruje kako je sposoban razmišljati, učiti, donositi odluke, rješavati probleme koji se pojave na njegovom putu, ali i kako zaslužuje postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ljubav. (Miljković, Rijavec 2001) „Samopouzdanje je čarobna formula koja pomaže da djeca budu jaka i samosvjesna.“ (Stamer-Brandt 2007: 3)
Unutarnje i vanjsko samopouzdanje očituju se u tome da je čovjek zadovoljan samim sobom, voli se i dobro poznaje sam sebe, ima jasne ciljeve i optimističan je. Vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono što nam ide dobro i u čemu smo vješti. Važno je naglasiti da se samopouzdanje razvija vrlo rano u životu djeteta. Manjoj su djeci odrasli, a pogotovo roditelji, glavni izvor informacija o tome koliko su voljeni ili sposobni. Ako dijete ne dobiva takve informacije odmalena, imat će nisko samopouzdanje što uvelike utječe na školski uspjeh. Djeca koja vjeruju u sebe, uspješnija su, postižu dobar školski uspjeh, što opet povećava njihovo samopouzdanje. Ono utječe i na kreativnost te na odnose među djecom. Ukoliko je prisutan nedostatak samopouzdanja, dijete nema hrabrosti upustiti se u nešto novo, bilo to novo prijateljstvo ili pjevanje na školskoj priredbi. Dječje samopouzdanje gradi se slušanjem. Time se šalje poruka da nas zanima ono što ono govori i da nam je stalo. Odlično je razvijati dobre vještine djeteta. Treba mu na njih ukazati, pohvaliti i poticati ga da ih češće koristi.
Važno je i što se djetetu govori i kako mu se govori. Opisivanjem ponašanja bez procjene, prenošenjem našeg doživljaja tog ponašanja i uvažavanjem djeteta kao osobe, njegovih emocija, napora i iskustava, na dobrom smo putu za dobivanje dječjeg povjerenja i uvažavanja. Pohvalama možemo uvelike utjecati na razvoj dječjeg samopouzdanja, no važno je da u njima budemo konkretni. To se postiže preciziranjem onog što pohvaljujemo. Važno je pohvaliti i trud, zalaganje i upornost kako bismo ga motivirali za rezultat i dovršavanje započetog. Ne smijemo pretjerivati s pohvalama, neka one budu realne i s razlogom. Naravno da je u postupku učenja i odgoja ponekad djetetu potrebno uputiti i kritiku. Kako ne bi narušila njihovo samopouzdanje, kritika mora biti konstruktivna. Potrebno je uvažiti njihove osjećaje, objasniti i opisati čime nismo zadovoljni, zašto to trebaju promijeniti te pohvaliti ono što je dobro. Konstruktivna kritika uvijek mora biti usmjerena na djetetovo ponašanje, a nikada na njegovu osobnost. („Umjesto Neuredna si. reći ćemo Nisi pospremila sve igračke na njihovo mjesto.“) (Miljković, Rijavec 2004: 56)
Poticati samopouzdanje možemo i učenjem djece optimizmu. Optimisti prave planove za akciju, postavljaju ciljeve koje žele ostvariti i usmjeravaju se na ono što trenutno rade. Bolje se suočavaju s neuspjehom i uspješniji su u životu. Ako pokažemo djetetu da može kontrolirati svoju okolinu, usmjeravamo ga na pozitivno, objašnjavamo ono što se dogodilo, pomognemo u uočavanju pozitivne strane lošeg događaja, pokažemo optimizam svojim primjerom, doprinijet ćemo njegovu optimizmu, a samim time i samopouzdanju. Osim optimizma, potrebno ih je učiti i na razne situacije i neuspjehe. Njihov osjećaj samopouzdanja bit će najveći kada će sami pokušati učiniti nešto što je zahtjevno, a što će ih, zahvaljujući trudu, dovesti do rezultata. U takvim se situacijama razvija samopouzdanje jer dijete shvaća da će trudom i upornošću doći do uspjeha. Vrlo je važno u tom procesu dopustiti djetetu da griješi kako bi učilo na vlastitim pogreškama i kako bi se naučilo s njima suočavati. Na taj će se način naučiti nositi s neuspjehom te će i samopouzdanje biti bolje. (Miljković, Rijavec 2004)
Već je spomenuto da informacije koje djeci daju njima važne osobe, u početku roditelji, članovi obitelji, a kasnije učitelji i prijatelji, ujedno i najviše utječu na njihovo samopouzdanje. Djeci je važno dati do znanja kada su nešto učinila dobro, a kada nisu, poželjno je učiti ih da se greške mogu ispravljati. Odrasli moraju postati svjesni činjenice da djeca moraju testirati pravila kako bi učvrstila svoje samopouzdanje. Na taj način uče vještinu razgovora, pregovaranja, odlučnosti i emocionalne kontrole. (Lindenfield 2002)
Visoko samopouzdanje imaju djeca čiji roditelji:
(Miljković, Rijavec 2001)
U razvijanju samopouzdanja veliku ulogu ima i igra s drugom djecom. Ona potiče navikavanje na suradnju, kontrolu ponašanja, bolju sposobnost planiranja, usklađivanje želja s drugima, razvija i potiče maštu, obogaćuje govor jasnim iskazivanjem svojih zamisli. (Hitrec 1991) Dijete bez samopouzdanja boji se novih situacija, agresivno je, stidljivo, teško podnosi neuspjeh, lako odustaje, osjetljivo je na kritiku, pretjerano vezano za roditelje, sklono perfekcionizmu, teško donosi odluke, ne prihvaća pohvale, ljubomorno je na drugu djecu. (Miljković, Rijavec 2004) S druge pak strane, djeca visokog samopouzdanja boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornija na stres, zadovoljnija su školom i osobnim životom, uvjerenija su da će njihovi napori dovesti do uspjeha, češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi, lakše donose odluke. Kompetentnija su u školi i u različitim socijalnim situacijama. Bolje su raspoložena, vode računa o dobrobiti drugih, razumiju njihove potrebe, spremna su pomoći, spremnija su suprotstaviti se drugima. Prihvaćaju i lako podnose kritiku te su manje sklona podleći pritisku većine i spremnija su izraziti svoje mišljenje. (Miljković, Rijavec 2001) Njihovo samopouzdanje utječe na to da se spremnije nose sa životnim izazovima, koncentriraniji su, žele učiti, vole izazove, radoznali su te priznaju svoje snage i slabosti.
Roditelji, učitelji i vršnjaci uvelike mogu pomoći u izgradnji i podizanju samopouzdanja. Važna je strpljivost, aktivno slušanje, razgovor, prilagođavanje pravila, usredotočenje na njihove pozitive osobine, osvješćivanje njihovih vještina i vrijednosti. Dobro je tražiti ih da oni savjetuju, nauče nečemu odraslu osobu. Poticanjem na prijateljstva, uzornim ponašanjem i iskrenošću možemo učiniti mnogo za dječje samopouzdanje. Kada postavljamo zahtjeve, važno je da budu postavljeni na pozitivan način. Navođenjem primjera zašto im se divimo, poticanjem na odmor i opuštanje, podsjećanjem na postignuća koja su ostvarili svojim marljivim radom, podići ćemo samopouzdanje naše djece. Ono što ih smeta, a često doživljavaju, uspoređivanje je s drugima i „dobno“ kritiziranje (Tvoja generacija, Ti i tvoji prijatelji) što svakako treba izbjegavati. (Humphreys 2003)
Zajedno možemo potaknuti našu učenike djecu da se trude prilikom obavljanja postavljenih zadataka, da postižu uspjeh u skladu sa svojim sposobnostima te da osvijeste da zaslužuju našu ljubav, prijateljstvo i pomoć što će uvelike utjecati na razvoj njihovog samopouzdanja.
Literatura:
Ena Balabanić, mag.
pedagoginja
MOTIVACIJA
Kako motivirati dijete na učenje?
Kod djece, naročito one koja imaju neke teškoće, postoji problem učenja i pisanja zadaće. Vrijeme za domaću zadaću i učenje pretvara se u iskušavanje strpljenja. Problem nije nedostatak sposobnosti, već izostanak motivacije jer je uspjeh u učenju kombinacija umijeća i želje. Neuspješnim učenicima nedostaje zainteresiranosti za učenje jer oni uče pod pritiskom i površno svladavaju gradivo. Bez motivacije sve je teško, naporno i traje beskrajno dugo. Motivirano učenje povećava ustrajnost i koncentraciju, stoga je takvo učenje i učinkovito.
Od rođenja djeca počinju upoznavati svijet i učiti. Njihov mozak stalno se mijenja jer je u djetinjstvu on vrlo plastičan te okolina, iskustvo, emocije i procesi učenja ostavljaju u njemu najdublje i najtrajnije tragove. Iz interakcije genetskih preduvjeta i iskustava stečenih u djetinjstvu stvara se individualni motivacijski profil. Vlastiti unutarnji poticaj najučinkovitiji je te je najjača snaga, a nastaje kada djeca teže znanju iz znatiželje, zadovoljstva i zato što neki predmet ili aktivnost u njima budi iskren interes. Motivacija može dolaziti i iz drugih izvora, npr. kada djeca uče da bi udovoljila roditeljima, impresionirala učitelje, da dobiju poklon i sl. To je vanjska motivacija koja je orijentirana na posljedice učenja i funkcionira kratko te se ne oblikuje vlastita snaga volje. Temelj svake motivacije utjecaj je okoline gdje topli i pozitivni obiteljski odnosi djetetu pružaju sigurnost što je osnova za zdrav razvoj mozga, uključujući i motivaciju. Vrlo važno kod učenja je strpljenje koje se može i mora učiti. Potrebno je od najranije dobi vježbati pažnju. Djeca, koja se u predškolskoj dobi nauče koncentrirati na izvršenje zadatka, u dobi od 11 ili 12 godina bolje uče od onih koji su imali problema s koncentracijom. Iz tog je razloga važno kroz igru vježbati djetetovu koncentraciju i ustrajnost jer se dijete, udubljujući u rad, vježba rješavati probleme, stječe sigurnost u sebe i bolje uči.
Što sve smanjuje djetetovu motivaciju?
Postoji niz čimbenika koji mogu više ili manje utjecati na djetetovu želju za učenjem. Prekomjeran pritisak na dijete od strane roditelja i škole može potisnuti djetetovu motivaciju zadajući mu previsoke i nedostižne ciljeve što dovodi do toga da dijete uči bez radosti. Problemi s motivacijom mogu nastati i zbog prevelike roditeljske brige. Ukoliko roditelji ispunjavaju svaku želju svoga djeteta ili rješavaju njihove probleme umjesto njih, oni neće razviti sposobnost odgađanja ispunjenja želje, odnosno toleranciju te će teško razviti samostalnost i sposobnost podnošenja problema. Roditeljska ljubav je važna, ali ona koja potiče razvoj unutarnje motivacije, a ne ona koja ju koči. Djeca moraju i griješiti kako bi osjetila posljedice svojih grešaka i naučila da probleme trebaju i mogu riješiti.
Kako pojačati unutarnju motivaciju kod djece?
Ne postoji čaroban štapić kojim bismo mogli uključiti želju za učenjem, no roditelji i oni koji rade s djecom mogu im pomoći da se ta motivacija probudi. Važna je okolina ispunjena ljubavlju uz jasno postavljena pravila i granice gdje djeca imaju slobodan prostor za razvoj samostalnosti, a roditelji ih u tome podržavaju. Roditelji bi trebali pokazati zanimanje za temu i sadržaj gradiva, a ne samo rezultate učenja jer cilj je da dijete zna kako su zainteresirani za njegov opći razvoj, a ne samo školske uspjehe. Samostalnost kod djece treba poticati postavljajući razumna ograničenja. Djeci su važne smjernice, odnosno dnevni raspored gdje će oni znati kad je vrijeme za pisanje zadaće, zajednički ručak ili večeru, slobodno vrijeme. Djeca moraju što ranije preuzeti odgovornost za svoje učenje, ali i znati da će ih roditelji uvijek podržati. Također je bitna vjera u vlastite sposobnosti. Dijete mora shvatiti kako će ga njegovi napori dovesti do potrebnih rezultata. Iz tog je razloga važno pohvaliti uloženi napor i trud, a tek onda rezultat. Roditelji svojim ponašanjem utječu na djetetov odnos prema učenju. Kako bi pomogli djeci da marljivije uče, moraju im pokazati da im žele pomoći, ali ne raditi umjesto njih. Treba isplanirati što će prvo učiti i koliko će vremena potrošiti. Važno je da dijete ima pauze tijekom pisanja zadaće i učenja kako bi moglo ostati koncentrirano za sadržaje koje mora savladati. Tijekom učenja, svakih dvadeset minuta treba kratko predahnuti oko 5 minuta, a nakon takva dva do tri kratka odmora, potrebno je napraviti dulji predah koji će trajati 20 minuta. Nakon tri sata rada treba uzeti odmor od sat vremena. Višesatno učenje nije učinkovito jer dolazi do preopterećenja i gradivo se više ne usvaja. Bolje je učiti sistematično u kraćim vremenskim razmacima.
I ono najvažnije je biti strpljiv i dosljedan. Ne smijemo raditi umjesto djeteta čak i kada mislimo da ćemo mu time pomoći. Naši napori urodit će plodom iako to ponekad nije vidljivo odmah. Ne smijemo zaboraviti da je cilj koji ćemo postići vrijedan svih uloženih napora.
Ivana Radić, prof. logoped
Literatura:
Kamarovsky, E. 2010. Tajne uspješnog učenja – praktični vodič za pomoć učeniku. Planet Zoe. Zagreb
Kako održati koncentraciju unutar četiri zida?
Već više od mjesec dana borimo se s ovom novonastalom situacijom. Svakodnevno slušamo o korona virusu, karanteni, izolaciji. Sve mjere koje su poduzete s ciljem sprječavanja širenja epidemije promijenile su i naše i živote naše djece. Postalo nam je normalno raditi od kuće, djeci pratiti nastavu preko televizije ili online platformi. Sve to je djeci vrlo teško prihvatiti i shvatiti jer više nisu u blizini svojih prijatelja, slušaju vijesti i razgovore te tako osjećaju našu zabrinutost što na njih djeluje uznemirujuće. U takvim okolnostima je vrlo teško održati pažnju i biti koncentriran. Nekoliko savjeta koji bi mogli pomoći u poboljšanju koncentracije:
Djeci je potrebno pružiti puno ljubavi uvijek, a sada i više nego prije. Istraživanja su pokazala kako su emocije vrlo važne u održavanju koncentracije. Negativne emocije (strah, tjeskoba, ljutnja) imaju snažan učinak na slabljenje koncentracije, dok pozitivne emocije (sreća, zahvalnost, divljenje) djeluju na povećanje koncentracije i motivacije za rad. Važno je pohvaliti dijete za svaki uspješno odrađeni zadatak i kad je god moguće zagrlite i dodirnite svoje dijete jer je poznato da se djeca najbolje umiruju dodirom i zagrljajem jer im to pruža osjećaj sigurnosti.
Djeci je potrebna pomoć u organizaciji radnog dana kako bi se osiguralo vrijeme za učenje, odmor i igru. Odgađanje obavljanja nekog zadatka može smanjiti koncentraciju jer obavljanje stvari u posljednji trenutak uzrokuje stres, a stres je jedan od glavnih uzroka smanjene koncentracije.
Važno je pronaći odgovarajući prostor za rad te pomoći djetetu u pripremi tog prostora koji treba djelovati motivirajuće. Potrebno je iz okoline ukloniti sve što odvlači pažnju kao što su televizija, glazba i slično.
Ukoliko se pridržavamo neke rutine djeci osiguravamo više vremena za odmor koji je važan za bolju pažnju i koncentraciju. Djeca neprestano uče te ih je važno uključiti i u svakodnevne kućanske aktivnosti (pospremajte zajedno, kuhajte omiljena jela, kolače…).
San je bitan dio učenja jer djetetu treba san kako bi održalo koncentraciju prilikom učenja. Djeci u dobi od 3 do 5 godina potrebno je od 11 do 13 sati.. Ako je dijete staro između 6 i 13 godina, potrebno mu je 9 do 11 sati sna, dok tinejdžeri trebaju 8 do 10 sati. Pridržavanje rutine odlaska na spavanje i dovoljan broj sati sna pozitivno će se odraziti na sposobnost pažnje i koncentracije.
Na sposobnost pažnje i koncentracije utječe i prehrana. Preskakanje obroka, posebice doručka, neuravnoteženi obroci (brza hrana) i slaba fizička aktivnost rezultiraju manjkom energije što se reflektira na sposobnost učenja. Uravnotežena prehrana na prirodan način može doprinijeti poboljšanju pažnje i koncentracije.
Ivana Radić, prof. logoped
Kako uspješno komunicirati?
Za rad u školi vrlo je važna vještina komunikacije. Ona se prilagođava situaciji u kojoj se nalazimo i sugovorniku s kojim razgovaramo. Kao vještina koja se ponavlja iz dana u dan, trebala bi biti vrlo dobro razvijena te bi na njoj trebalo redovito raditi i usavršavati je. Vicki Robin kaže: Naučili smo govoriti, ali ne i komunicirati. To nas je dovelo do toliko nepotrebne osobne i društvene patnje. Zanimljivo je da se komunikacijom može postići mir, ali i potaknuti rat. Pravilno komunicirati ponekad je vrlo težak zadatak. Često čujemo da je došlo do sukoba zbog nesporazuma u komunikaciji. Razlog tome je što vještine u odnosima s ljudima predstavljaju kombinaciju dobrih interpersonalnih vještina (sposobnost učinkovite interakcije s drugima) i intrapersonalnih vještina (sposobnost upravljanja vlastitim stavovima i emocijama). Vrlo je teško, uz osjećaje koji nas preplave kada govorimo, naše osobno iskustvo te stav koji zauzmemo o tome, pravilno iskomunicirati i na neasertivan način reći što mislimo. Ponekad razmišljamo o tome što smo nekome rekli i kako je ta osoba to shvatila. Ljudi su različiti i našu će poruku tako i shvatiti. Iz tog je razloga važno razmišljati o načinu na koji komuniciramo. Već na samom početku svoju ćemo komunikaciju prilagoditi osobi s kojom razgovaramo kako bi ona shvatila što joj želimo reći. Na drugačije ćemo načine prenijeti istu poruku liječniku, susjedu, učeniku, učitelju, roditelju, najboljem prijatelju ili svojem ukućaninu. Svatko bi trebao razmišljati o načinu na koji komunicira jer je to vještina kojom se može postići mnogo toga.
Jedna od dokazano uspješnih tehnika komuniciranja jest tehnika nenasilnog komuniciranja. Marshall Rosenberg kaže da nas nenasilna komunikacija podsjeća na sve ono što već znamo – kako bi se trebali odnositi jedni prema drugima. Usmjerava nas na iskreno i jasno izražavanje, na obraćanje pozornosti na drugoga s poštovanjem i empatijom. Jedna od snažnijih poruka u njegovoj knjizi jest da promjena koju želimo vidjeti u svijetu leži u nama samima i promjeni komunikacije. „Iako možda ne smatramo da je način na koji govorimo „nasilan“, naše riječi često vode do povrede i bola, bilo u drugima, bilo u nama samima.“ (Rosenberg 2006: 24) Jedna vrsta komunikacije koja je dosta česta, a trebalo bi je mijenjati, moralističke su prosudbe koje sugeriraju da su ljudi koji ne djeluju u skladu s našim vrednotama u krivu ili loši. (Ona je lijena. On je sebičan.) Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje, kritiziranje, uspoređivanje i dijagnosticiranje oblici su (pr)osuđivanja. Nažalost, prečesto se bavimo time kakav je tko. Razmišljamo što je pogrešno kod drugih, a nismo svjesni da su takve analize drugih zapravo izrazi vlastitih potreba i vrijednosti. Kada opažamo s procjenom, čuje se kritika što dovodi do automatskog opiranja druge osobe. Umjesto opažanja s procjenom: Ti si neodgovoran., važno je izreći svoja opažanja i potrebe: Trebam da mi to pošalješ na vrijeme jer moram napraviti završni izvještaj do kraja tjedna. Rosenberg u svojoj knjizi Nenasilna komunikacija – jezik života daje „formulu“ koja nam može pomoći u poboljšanju naše komunikacije, a samim time i odnosa s drugim ljudima. Navodi četiri komponente nenasilne komunikacije: 1. Opažanje (opažamo što drugi čine bez procjene; kada ti…); 2. Osjećaji (kako se osjećamo dok nešto opažamo; osjećam se…); 3. Potrebe (zbog čega je ponašanje druge osobe problem; jer…); 4. Molba (što želimo od druge osobe i što želite da se dogodi; želio bih…). U primjeni bi to izgledalo ovako: “Prošla tri puta zakasnila si na sastanak (OPAŽANJE). To me frustrira (OSJEĆAJI) jer želim da zajedno radimo (POTREBA). Možeš li mi reći što se događa? Htjela bih da bolje surađujemo ili da nađemo rješenje (MOLBA).” Kada svoju komunikaciju oblikujemo na taj način lakše ćemo doći do cilja koji smo njome htjeli postići.
„Nenasilna komunikacija povećava našu svjesnost o tome da ono što drugi kažu i čine može biti poticaj, ali nikada uzrok naših osjećaja. Vidimo da su vlastiti osjećaji rezultat našeg izbora o tome kako primamo što drugi govore i čine, kao i određenih potreba i očekivanja koje imamo u tom trenutku.“ (Rosenberg 2006: 65) Možemo reći da se uzrok ljutnje nalazi u našem vlastitom načinu razmišljanja. Kada razgovaramo s osobom koja ne komunicira nenasilnom komunikacijom, važno je slušati i prepoznati što joj je potrebno. Često nas uvrijede njihove riječi jer mislimo da ono što nam govore, ustvari misle o nama ili ide na naš račun. Vrlo su često iza takvih neugodnih poruka osobe koje nam se obraćaju kako bi zadovoljile svoje potrebe. Naša je reakcija obrana, davanje savjeta ili uvjeravanje, pojašnjavanje vlastite pozicije i osjećaja. U takvim trenucima najbolje je pokazati empatiju. Ona predstavlja razumijevanje i poštivanje onoga što drugi proživljavaju. Kada slušamo na taj način, vidimo da su osobe s kojima komuniciramo ljudska bića čiji nas jezik i ponašanje ponekad sprečavaju da vidimo njihovu ljudskost. Mali broj ljudi ispunit će naše potrebe ako ih se okarakterizira da su loši, pohlepni, lijeni, nevjerni, lažljivi, a malo je i onih koji mogu zadržati pozornost na našim potrebama kada mi to iskazujemo kroz sliku njihovih pogrešaka. Zapamtite da „ljudi ne čuju vašu bol kada čuju da su za nešto krivi“. (Rosenberg 2006: 143)
Prosuđivanje, kritiziranje, dijagnosticiranje i tumačenje drugih otuđeni su iskazi vlastitih potreba. Ako netko kaže: Nikada me ne razumiješ - govore da je njihova potreba za razumijevanjem nezadovoljena. Kada iskazujemo svoje potrebe na taj način, osobe kojima upućujemo poruku čuju kritiku i automatski započinju samoobranu ili protunapad. Tek onda, kada sami počnemo cijeniti vlastite potrebe, cijenit će ih i čuti i drugi. Budite uporni i iskazujte svoje potrebe, možda neće uspjeti svaki put, ali svakako vam neće štetiti. Rosenberg kaže da ćete tek onda, kada naučite slušati što je ljudima u srcima, a ne u glavama, naučiti uživati u životu.
Literatura
Ena Balabanić, pedagoginja
Poremećaji čitanja i pisanja – nove tehnologije i novi pristupi
Vještine čitanja i pisanja vrlo su važne i potrebne u životu. One su temelj svakodnevnog funkcioniranja i cjeloživotnog učenja, stoga je vrlo važno da se osvijesti važnost usvajanja predčitalačkih vještina već u predškolskoj dobi. Ukoliko te vještine nisu usvojene, može doći do teškoća čitanja i pisanja kod pojedine djece. Teškoće čitanja i pisanja obilježene su teškoćama u fonološkoj obradi, brzom imenovanju, radnom pamćenju, brzini obrade informacija i automatizaciji vještina koje nisu u skladu s intelektualnim sposobnostima. U radu s djecom koja imaju navedene teškoće prvenstveno se radi na usvajanju čitanja i pisanja, no vrlo je važno raditi i na razvijanju jezika, bogaćenju rječnika, vještina pamćenja, pažnje i slušanja, fine motorike i rukopisa. Današnji učenici spadaju u internetsku generaciju jer su od rođenja izloženi računalima, mobilnim uređajima i digitalnim medijima (Yun-Jo, Reigeluth 2011). Budući je tehnologija važan dio njihova života, brojni istraživači krenuli su u istraživanje mogućnosti koje informacijsko – komunikacijska tehnologija može pružiti u razvijanju vještina čitanja i pisanja (Jamshidifarsani i sur. 2019).
U Hrvatskoj postoji nekoliko aplikacija koje su prilagođene osobitostima hrvatskoga jezika. Te aplikacije nastale su u ICT_AAC projektu (Kompetencijska mreža zasnovana na informacijsko – komunikacijskim tehnologijama za inovativne usluge namijenjene osobama sa složenim komunikacijskim potrebama; Pavlin Bernardić 2014). To su aplikacije: ICT AAC Slovarica, ICT AAC Glaskalica, ICT AAC Učimo riječi, ICT AAC Učimo čitati, ICT AAC Učimo slogove i ICT AAC Pamtilica (za razvijanje fonoloških vještina i rječnika) te ICT AAC Jezična gradilica (za razvijanje morfoloških vještina), ICT AAC Pisalica (za razvijanje početnog pisanja). Aplikacije omogućuju multisenzorni pristup učenju te sadrže pohvalu za izvršenje zadatka što je važno za uspjeh kod učenika s teškoćama čitanja i pisanja.
Osim spomenutih aplikacija postoje i neki računalni programi koji pomažu osobama s teškoćama u čitanju i pisanju. To je program PHAES – Phonological Awernwss Educational Software (Kazakou, Soulis, Morfidi, Mikropoulos 2011) pomoću kojeg djeca uče vizualnim i auditivnim putem. Kreću od fonema/grafema do riječi i rečenica te utvrđivanja točnosti navedenih riječi i rečenica. Drugi program koji se koristi i pomaže u pisanju i pravopisu je RWT – Read Write and Type (dr. Jeanine Herron 1995). Prvi interaktivni CD-ROM Čitajmo zajedno (Butorac, Lenček, Leljak Turžanski 2008) nudi multimedijski pristup čitanju kroz zadatke vježbi orijentacije u prostoru, vizualno motorne koordinacije, vježbe sinteze i analize, vježbe slušnog pamćenja te razvoja rječnika.
Važno je napomenuti da kako bi se dostupna tehnologija u radu s učenicima s teškoćama zaista i koristila, nije dovoljna samo prisutnost iste, već postoje čimbenici koji utječu na njeno korištenje. To je prvenstveno znanje osobe koja poučava (učitelj, logoped) o korištenju IKT-a kao i stavovi prema korištenju istog. Korištenje IKT-a kompleksno je i multidimenzionalno. U njemu je integrirano znanje o tehnologiji, pedagogiji i predmetu poučavanja (Koehler, Mishra i Yahya 2007) te je važna njihova međusobna povezanost i interakcija. Za korištenje tehnologije u radu s učenicima nije dovoljno da učitelji ili logopedi budu sposobni služiti se računalom, već trebaju znati koje sadržaje mogu prenijeti tehnologijom te koje pedagoške strategije mogu izabrati za poučavanje koristeći pritom tehnologiju. Korištenje novih tehnologija u radu s učenicima s teškoćama ovisi o mnogo čimbenika, od znanja i stavova do prepreka koje mogu smanjiti ili onemogućiti korištenje tehnologije. Svakako treba naglasiti da je prednost korištenja IKT-a u radu s učenicima s teškoćama u čitanju i pisanju mogućnost da se prevladaju neki nedostaci, da budu motiviraniji zbog interaktivnog načina učenja te da budu samostalniji u procesu učenja jer aplikacije mogu koristiti neovisno o drugoj osobi bilo kod kuće ili u školi. Na taj način djeca se uče samostalno rješavati neke probleme što pozitivno utječe na njihovo samopouzdanje.
Uzmemo li u obzir prednosti korištenja IKT-a, možemo zaključiti da je tehnologija korisna nadopuna tradicionalnim didaktičkim alatima koji će motivirati učenike, olakšati im proces učenja omogućavajući prilagodbu i individualizaciju materijala te im pomoći da razviju samostalnost tijekom učenja.
Ivana Radić, prof. logoped
« Veljača 2026 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 1 |
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
Korisni linkovi |
Školstvo |
• Ministarstvo znanost... |
• Agencija za odgoj i ... |
• Stručni skupovi |
• Upisi u srednje škole |
• Portal o upisima u s... |