Mucanje

Mucanje najčešće započinje tijekom intenzivnog govorno - jezičnog razvoja djece. Između 18 mjeseci i sedme godine života djeca usvajaju veliki broj novih riječi, počinju koristiti složenije jezične strukture, tempo govora se ubrzava, a govorno-motorički sustav još uvijek nije dovoljno razvijen pa upravo u ovoj kronološkoj dobi najčešće se javljaju normalne razvojne netečnosti, ali mogu se javiti i prvi simptomi mucanja.

Ima više razina govorne netečnosti.

1. pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica
2. granično mucanje
3. početno mucanje
4. prijelazno mucanje
5. uznapredovalo mucanje

Pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica

Ponavljanje slogova do najviše tri ponavljanja sloga riječi i nema naznaka napetosti u govoru. Dijete nije svjesno nikakve poteškoće u svom govoru. U ovoj fazi nema potrebe za terapijom, potrebno je samo pratiti govor djeteta i pomoći da ono što prije prevlada tu razinu u razvoju govora.

Granično mucanje

U govoru ima nekoliko ponavljanja slogova, nema napetosti niti svijesti o mucanju. Ovdje je potrebna terapija s djetetom i savjetovanje roditelja.

Početno mucanje

Govor obiluje napetim i brzim ponavljanjima početnih glasova i slogova, pojavljuje se i povećavanje visine glasa, nagli prekidi, treptanje očima, svijest o teškom govoru ali još nema izrazito negativnih osjećaja prema sebi kao govorniku. Potrebna je terapija, roditelj se educira kako i sam postati aktivan sudionik u stvaranju novog govornog obrasca svoga djeteta.

Prijelazno mucanje

Prevladavaju česti zastoji tijekom govora, povremena ponavljanja i produljivanja, izbjegavanje ljudi i situacija, strah prije mucanja, zbunjenost tijekom i sram poslije mucanja. Terapija mucanja mora biti kombinacija logopedskih i psihoterapijskih postupaka. Važno utjecati na smanjenje negativnih emocija i stavova u vezi govora.

Uznapredovalo mucanje

Ovaj se stupanj u razvoju mucanja karakterizira više prema dobi nego prema simptomima. U njemu su temeljna ponašanja uglavnom zastoji, često dugi s tremorima. Osobu mogu preplavljivati strah, zbunjenost i sram. Osoba s uznapredovalim mucanjem često se osjeća bespomoćno, negativno doživljava sebe. Terapeut treba pomoći osobi da preispita svoje stavove i otpusti negativne emocije. Terapija je integrativna te sadrži elemente govornih terapija i psihoterapije.

U radu s djecom od druge do šeste godine koriste se dva terapijska pristupa: izravni i neizravni.

Neizravni pristup je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u obitelji. Roditeljima se daju savjeti kako organizirati dan svoje djece, na koji način postupati u pojedinim situacijama, kako se ponašati kada djeca imaju "loše dane" u kojima je govor izrazito netečan. Roditelji vode dnevnik o nekim situacijama koje pospješuju netečan govor, nastojeći uočiti neke osobitosti u okolini, njenom načinu govora ili vrsti obiteljskih događanja koja utječu na pojačanje govorne netečnosti. Roditelje se podučava relaksiranom izgovoru kratkih rečenica jednostavnijeg rječnika.

Izravni pristup temelji se na pretpostavci da djeca koja imaju početni stupanj mucanja, bez obzira pokazuju li to ili ne, imaju svijest o svojoj govornoj teškoći. Terapeut treba razviti i učvrstiti drugačiji govorni model koji omogućuje igra te se koriste i načini lakšeg govora, kao mucanje bez napetosti ili prekidi disanja. Dijete se   prvo uči tzv. nenapetom, tečnom mucanju, a kada to svlada onda i posve tečnom govoru. Uz to terapeut nastoji pomoći da se dijete oslobodi nekih negativnih osjećaja koji su možda pratili njegov govor. U izravnoj se terapiji dijete podučava i modeliranju tečnog govora. Opet kroz igru osmišljavaju se načini kako govoriti mekim počecima govora ili produljivanjima prve riječi u rečenici. Tim se načinom sprječava pojava jače napetosti u govoru.

Kako bi se roditelji trebali ponašati s djetetom koje počinje govoriti netečno?

U informativnom razgovoru s terapeutima koji se bave mucanjem roditelji će saznati koji su znakovi početnog mucanja, a što je samo razvojna netečnost. Uz posjedovanje takvih informacija roditelji mogu mirno ignorirati netečnosti ako dijete ponavlja bez napetog ubrzavanja cijelu riječ, dio rečenice ili čak i cijelu rečenicu ili ako je pokoji slog ponovljen na isti takav način nekoliko puta. I dobro razumijevajući upute terapeuta, znat će kako se i dalje svom djetetu obraćati mirno, moći saslušati ono što im ono kaže, a ne reći ni najmanju primjedbu na način kako to ono kaže. Znat će da rečenice koje se tada spontano pojave kao "uspori malo" ili "udahni duboko", ne mogu o tom razdoblju života biti ni od kakve koristi i da osim negativnog osvještavanja, ničemu neće doprinijeti.

Kako se ponašati prema osobi koja muca:

• u razgovoru treba biti strpljiv te usmjeriti svoju pažnju na ono što osoba govori, a ne kako govori
• ne izbjegavati gledanje u oči
• ne pokušavati završiti riječ ili rečenicu umjesto te osobe
• ponašati se kao u svakoj drugoj situaciji

Savjeti roditeljima:

• ne upozoravajte dijete na mucanje, ne stavljajte djetetu na znanje kako mislite da je mucanje pogreška ili loša navika
• potičite dijete da bude nezavisno, hrabrite ga u provođenju njegovih ideja
• govorite polaganije, mirnije, jednostavnije i s ritmom
• ne prekidajte dijete u govoru
• ne predlažite mu drugi način govora za koji mislite da će mu olakšati govorenje
• ne korite dijete kada muca
• ne tražite od njega da uloži veći trud da bi izbjeglo mucanje
• ne nagrađujte ga za tečan govor, ali ga i ne kažnjavajte za mucanje
• ne tražite ga da govori kada je uzbuđeno ili kada je umorno
• ne požurujte ga kada govori sporo
• ne prisiljavajte ga na javan govor, osobito ne pred stranim osobama
• ne govorite mu da stane i počne iz početka
• ne govorite mu da stane i promisli što će reći
• dajte mu vremena za govor, mirno čekajte da zastoj prođe
• gledajte dijete u oči kad priča, pokažite interes za sadržaj, a ne način izgovora

NE ZABORAVITE strpljivo i pažljivo slušati ŠTO osoba koja muca govori, umjesto KAKO govori.

Literatura: Ines Galić – Jušić:  "Što učiniti s mucanjem?"

Ivana Radić, prof. logoped

Samopouzdanje djeteta

Samopouzdanje je korisno kako bi dijete izgradilo sliku o sebi, kako bi moglo učiti te svladavati zadaće koje su pred njega postavljene. Važno ga je razvijati jer će uz pomoć njega dijete uspješno prevladati sve prepreke, postići uspjeh, raditi na jakim stranama te imati pozitivnu sliku o sebi. Samopouzdan čovjek vjeruje kako je sposoban razmišljati, učiti, donositi odluke, rješavati probleme koji se pojave na njegovom putu, ali i kako zaslužuje postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ljubav. (Miljković, Rijavec 2001) „Samopouzdanje je čarobna formula koja pomaže da djeca budu jaka i samosvjesna.“ (Stamer-Brandt 2007: 3)

Unutarnje i vanjsko samopouzdanje očituju se u tome da je čovjek zadovoljan samim sobom, voli se i dobro poznaje sam sebe, ima jasne ciljeve i optimističan je. Vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono što nam ide dobro i u čemu smo vješti. Važno je naglasiti da se samopouzdanje razvija vrlo rano u životu djeteta. Manjoj su djeci odrasli, a pogotovo roditelji, glavni izvor informacija o tome koliko su voljeni ili sposobni. Ako dijete ne dobiva takve informacije odmalena, imat će nisko samopouzdanje što uvelike utječe na školski uspjeh. Djeca koja vjeruju u sebe, uspješnija su, postižu dobar školski uspjeh, što opet povećava njihovo samopouzdanje. Ono  utječe i na kreativnost te na odnose među djecom.  Ukoliko je prisutan nedostatak samopouzdanja, dijete nema hrabrosti upustiti se u nešto novo, bilo to novo prijateljstvo ili pjevanje na školskoj priredbi.  Dječje samopouzdanje gradi se slušanjem. Time se šalje poruka da nas zanima ono što ono govori i da nam je stalo. Odlično je razvijati dobre vještine djeteta. Treba mu na njih ukazati, pohvaliti i poticati ga da ih češće koristi.

Važno je i što se djetetu govori i kako mu se govori. Opisivanjem ponašanja bez procjene, prenošenjem našeg doživljaja tog ponašanja i uvažavanjem djeteta kao osobe, njegovih emocija, napora i iskustava,  na dobrom smo putu za dobivanje dječjeg povjerenja i uvažavanja. Pohvalama možemo uvelike utjecati na razvoj dječjeg samopouzdanja, no važno je da u njima budemo konkretni. To se postiže preciziranjem onog što pohvaljujemo. Važno je pohvaliti i trud, zalaganje i upornost kako bismo ga motivirali za rezultat i dovršavanje započetog. Ne smijemo pretjerivati s pohvalama, neka one budu realne i s razlogom. Naravno da je u postupku učenja i odgoja ponekad djetetu potrebno uputiti i kritiku. Kako ne bi narušila njihovo samopouzdanje, kritika mora biti konstruktivna.  Potrebno je uvažiti njihove osjećaje, objasniti i opisati čime nismo zadovoljni, zašto to trebaju promijeniti te pohvaliti ono što je dobro. Konstruktivna kritika uvijek mora biti usmjerena na djetetovo ponašanje, a nikada na njegovu osobnost. („Umjesto Neuredna si. reći ćemo Nisi pospremila sve igračke na njihovo mjesto.“) (Miljković, Rijavec 2004: 56)

Poticati samopouzdanje možemo i  učenjem djece optimizmu. Optimisti prave planove za akciju, postavljaju ciljeve koje žele ostvariti i usmjeravaju se na ono što trenutno rade.  Bolje se suočavaju s neuspjehom i uspješniji su u životu. Ako pokažemo djetetu da može kontrolirati svoju okolinu, usmjeravamo ga na pozitivno, objašnjavamo ono što se dogodilo, pomognemo u uočavanju pozitivne strane lošeg događaja, pokažemo optimizam svojim primjerom, doprinijet ćemo njegovu optimizmu, a samim time i samopouzdanju.  Osim optimizma, potrebno ih je učiti i na razne situacije i neuspjehe.  Njihov osjećaj samopouzdanja bit će najveći kada će sami pokušati učiniti nešto što je zahtjevno, a što će ih, zahvaljujući  trudu, dovesti do rezultata. U takvim se situacijama razvija samopouzdanje jer dijete shvaća da će trudom i upornošću doći do uspjeha.  Vrlo je važno u tom procesu dopustiti djetetu da griješi kako bi učilo na vlastitim pogreškama i kako bi se naučilo s njima suočavati. Na taj će se način naučiti nositi s neuspjehom te će i samopouzdanje biti bolje. (Miljković, Rijavec 2004)

Već je spomenuto da informacije koje djeci daju njima važne osobe, u početku roditelji, članovi obitelji, a kasnije učitelji i prijatelji, ujedno i najviše utječu na njihovo samopouzdanje.  Djeci je važno dati do znanja kada su nešto učinila dobro, a kada nisu, poželjno je učiti ih da se greške mogu ispravljati. Odrasli moraju postati svjesni činjenice da djeca moraju testirati pravila kako bi učvrstila svoje samopouzdanje. Na taj način uče vještinu razgovora, pregovaranja, odlučnosti i emocionalne kontrole. (Lindenfield 2002)

Visoko samopouzdanje imaju djeca čiji roditelji:

• odgajaju djecu s ljubavlju i poštovanjem

• prihvaćaju ih

• postavljaju razumna pravila iočekivanja

• pokazuju dosljednost u svojim postupcima

• ne ismijavaju i ne ponižavaju
• pokazuju kako vjeruju u djetetovu dobrotu i sposobnosti.

(Miljković, Rijavec 2001)

U razvijanju samopouzdanja veliku ulogu ima i igra s drugom djecom. Ona potiče navikavanje na suradnju, kontrolu ponašanja, bolju sposobnost planiranja, usklađivanje želja s drugima, razvija i potiče maštu, obogaćuje govor jasnim iskazivanjem svojih zamisli. (Hitrec 1991) Dijete bez samopouzdanja boji se novih situacija, agresivno je, stidljivo, teško podnosi neuspjeh, lako odustaje, osjetljivo je na kritiku, pretjerano vezano za roditelje, sklono perfekcionizmu, teško donosi odluke, ne prihvaća pohvale, ljubomorno je na drugu djecu. (Miljković, Rijavec 2004)  S druge pak strane, djeca visokog samopouzdanja boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornija na stres, zadovoljnija su školom i osobnim životom, uvjerenija su da će njihovi napori dovesti do uspjeha, češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi, lakše donose odluke. Kompetentnija su u školi i u različitim socijalnim situacijama. Bolje su raspoložena, vode računa o dobrobiti drugih, razumiju njihove potrebe, spremna su pomoći, spremnija su suprotstaviti se drugima. Prihvaćaju i lako podnose kritiku te su manje sklona podleći pritisku većine i spremnija su izraziti svoje mišljenje. (Miljković, Rijavec 2001) Njihovo samopouzdanje utječe na to da se spremnije nose sa životnim izazovima,  koncentriraniji su, žele učiti, vole izazove, radoznali su te priznaju svoje snage i slabosti.

Roditelji, učitelji i vršnjaci uvelike mogu pomoći u izgradnji i podizanju samopouzdanja. Važna je strpljivost, aktivno slušanje, razgovor, prilagođavanje pravila, usredotočenje na njihove pozitive osobine, osvješćivanje njihovih vještina i vrijednosti. Dobro je tražiti ih da oni savjetuju, nauče nečemu odraslu osobu. Poticanjem na prijateljstva, uzornim ponašanjem i iskrenošću možemo učiniti mnogo za dječje samopouzdanje. Kada postavljamo zahtjeve, važno je da budu postavljeni na pozitivan način. Navođenjem primjera zašto im se divimo, poticanjem na odmor i opuštanje, podsjećanjem na postignuća koja su ostvarili svojim marljivim radom, podići ćemo samopouzdanje naše djece. Ono što ih smeta, a često doživljavaju, uspoređivanje je s drugima i „dobno“ kritiziranje (Tvoja generacija, Ti i tvoji prijatelji) što svakako treba izbjegavati. (Humphreys 2003)

Zajedno možemo potaknuti našu učenike djecu da se trude prilikom obavljanja postavljenih zadataka, da postižu uspjeh u skladu sa svojim sposobnostima te da osvijeste da zaslužuju našu ljubav, prijateljstvo i pomoć što će uvelike utjecati na razvoj njihovog samopouzdanja.

Literatura:

1. Hitrec, G. 1991. Kako pripremiti dijete za školu. Školska knjiga. Zagreb
2. Humphreys, T. 2003. Samopouzdanje, ključ djetetova uspjeha u školi. Mozaik knjiga. Zagreb.
3. Lindenfield, G. 2002. Samopouzdanje tinejdžera: kako odgojiti pozitivnog, samouvjerenog i zadovoljnog tinejdžera. Veble commerce. Zagreb.
4. Miljković, D., Rijavec, M. 2004. Bolje biti vjetar nego list. IEP. Zagreb.
5. Rijavec, M., Miljković, D. 2001. Razgovori sa zrcalom. IEP. Zagreb.
6. Stamer-Brandt, P. 2007. 55 savjeta... kad vašem djetetu treba samopouzdanja: praktična pomoć - brzo i stručno. Andromeda. Rijeka.

Ena Balabanić, mag.

pedagoginja

MOTIVACIJA

Kako motivirati dijete na učenje?

Kod djece, naročito one koja imaju neke teškoće, postoji problem učenja i pisanja zadaće. Vrijeme za domaću zadaću i učenje pretvara se u iskušavanje strpljenja. Problem nije nedostatak sposobnosti, već izostanak motivacije jer je uspjeh u učenju kombinacija umijeća i želje. Neuspješnim učenicima nedostaje zainteresiranosti za učenje jer oni uče pod pritiskom  i površno svladavaju gradivo. Bez motivacije sve je teško, naporno i traje beskrajno dugo. Motivirano učenje povećava ustrajnost i koncentraciju, stoga je takvo učenje i učinkovito. 

Od rođenja djeca počinju upoznavati svijet i učiti. Njihov mozak stalno se mijenja jer je u djetinjstvu on vrlo plastičan te okolina, iskustvo, emocije i procesi učenja ostavljaju u njemu najdublje i najtrajnije tragove. Iz interakcije genetskih preduvjeta i iskustava stečenih u djetinjstvu stvara se individualni motivacijski profil. Vlastiti unutarnji poticaj najučinkovitiji je te je najjača snaga, a nastaje kada djeca teže znanju iz znatiželje, zadovoljstva i zato što neki predmet ili aktivnost u njima budi iskren interes. Motivacija može dolaziti i iz drugih izvora, npr. kada djeca uče da bi udovoljila roditeljima, impresionirala učitelje, da dobiju poklon i sl. To je vanjska motivacija koja je orijentirana na posljedice učenja i funkcionira kratko te se ne oblikuje vlastita snaga volje. Temelj svake motivacije utjecaj je okoline gdje topli i pozitivni obiteljski odnosi djetetu pružaju sigurnost što je osnova za zdrav razvoj mozga, uključujući i motivaciju. Vrlo važno kod učenja je strpljenje koje se može i mora učiti. Potrebno je od najranije dobi vježbati pažnju. Djeca, koja se u predškolskoj dobi nauče koncentrirati na izvršenje zadatka, u dobi od 11 ili 12 godina bolje uče od onih koji su imali problema s koncentracijom. Iz tog je razloga važno kroz igru vježbati djetetovu koncentraciju i ustrajnost jer se dijete, udubljujući u rad, vježba rješavati probleme, stječe sigurnost u sebe i bolje uči.

Što sve smanjuje djetetovu motivaciju?

Postoji niz čimbenika koji mogu više ili manje utjecati na djetetovu želju za učenjem. Prekomjeran pritisak na dijete od strane roditelja i škole može potisnuti djetetovu motivaciju zadajući mu previsoke i nedostižne ciljeve što dovodi do toga da dijete uči bez radosti. Problemi s motivacijom mogu nastati i zbog prevelike roditeljske brige. Ukoliko roditelji ispunjavaju svaku želju svoga djeteta ili rješavaju njihove probleme umjesto njih, oni neće razviti sposobnost odgađanja ispunjenja želje, odnosno toleranciju te će teško razviti samostalnost i sposobnost podnošenja problema. Roditeljska ljubav je važna, ali ona koja potiče razvoj unutarnje motivacije, a ne ona koja ju koči. Djeca moraju i griješiti kako bi osjetila posljedice svojih grešaka i naučila da probleme trebaju i mogu riješiti.

Kako pojačati unutarnju motivaciju kod djece?

Ne postoji čaroban štapić kojim bismo mogli uključiti želju za učenjem, no roditelji i oni koji rade s djecom mogu im pomoći da se ta motivacija probudi. Važna je okolina ispunjena ljubavlju uz jasno postavljena pravila i granice gdje djeca imaju slobodan prostor za razvoj samostalnosti, a roditelji ih u tome podržavaju. Roditelji bi trebali pokazati zanimanje za temu i sadržaj gradiva, a ne samo rezultate učenja jer cilj je da dijete zna kako su zainteresirani za njegov opći razvoj, a ne samo školske uspjehe. Samostalnost kod djece treba poticati postavljajući razumna ograničenja. Djeci su važne smjernice, odnosno dnevni raspored gdje će oni znati kad je vrijeme za pisanje zadaće, zajednički ručak ili večeru, slobodno vrijeme. Djeca moraju što ranije preuzeti odgovornost za svoje učenje, ali i znati da će ih roditelji uvijek podržati. Također je bitna vjera u vlastite sposobnosti. Dijete mora shvatiti kako će ga njegovi napori dovesti do potrebnih rezultata. Iz tog je razloga važno pohvaliti uloženi napor i trud, a tek onda rezultat. Roditelji svojim ponašanjem utječu na djetetov odnos prema učenju. Kako bi pomogli djeci da marljivije uče, moraju im pokazati da im žele pomoći, ali ne raditi umjesto njih. Treba isplanirati što će prvo učiti i koliko će vremena potrošiti. Važno je da dijete ima pauze tijekom pisanja zadaće i učenja kako bi moglo ostati koncentrirano za sadržaje koje mora savladati. Tijekom učenja, svakih dvadeset minuta treba kratko predahnuti oko 5 minuta, a nakon takva dva do tri kratka odmora, potrebno je napraviti dulji predah koji će trajati 20 minuta. Nakon tri sata rada treba uzeti odmor od sat vremena. Višesatno učenje nije učinkovito jer dolazi do preopterećenja i gradivo se više ne usvaja. Bolje je učiti sistematično u kraćim vremenskim razmacima.

I ono najvažnije je biti strpljiv i dosljedan. Ne smijemo raditi umjesto djeteta čak i kada mislimo da ćemo mu time pomoći. Naši napori urodit će plodom iako to ponekad nije vidljivo odmah. Ne smijemo zaboraviti da je cilj koji ćemo postići vrijedan svih uloženih napora.

Ivana Radić,  prof. logoped

Literatura:

Kamarovsky, E. 2010. Tajne uspješnog učenja – praktični vodič za pomoć učeniku. Planet Zoe. Zagreb

Kako održati koncentraciju unutar četiri zida?

Već više od mjesec dana borimo se s ovom  novonastalom situacijom. Svakodnevno slušamo o korona virusu, karanteni, izolaciji. Sve mjere koje su poduzete s ciljem sprječavanja širenja epidemije promijenile su i naše i živote naše djece. Postalo nam je normalno raditi od kuće, djeci pratiti nastavu preko televizije ili online platformi. Sve to je djeci vrlo teško prihvatiti i shvatiti jer više nisu u blizini svojih prijatelja, slušaju vijesti i razgovore te tako osjećaju našu zabrinutost što na njih djeluje uznemirujuće. U takvim okolnostima je vrlo teško održati pažnju i biti koncentriran. Nekoliko savjeta koji bi mogli pomoći u poboljšanju koncentracije:

1. Puno podrške i ljubavi

Djeci je potrebno pružiti puno ljubavi uvijek, a sada i više nego prije. Istraživanja su pokazala kako su emocije vrlo važne u održavanju koncentracije. Negativne emocije (strah, tjeskoba, ljutnja) imaju snažan učinak na slabljenje koncentracije, dok pozitivne emocije (sreća, zahvalnost, divljenje) djeluju na povećanje koncentracije i motivacije za rad. Važno je pohvaliti dijete za svaki uspješno odrađeni zadatak i kad je god moguće zagrlite i dodirnite svoje dijete jer je poznato da se djeca najbolje umiruju dodirom i zagrljajem jer im to pruža osjećaj sigurnosti.

2. Održavanje rutine

Djeci je potrebna pomoć u organizaciji radnog dana kako bi se osiguralo vrijeme za učenje, odmor i igru. Odgađanje obavljanja nekog zadatka može smanjiti koncentraciju jer obavljanje stvari u posljednji trenutak uzrokuje stres, a stres je jedan od glavnih uzroka smanjene koncentracije.

3. Prostor za rad

Važno je pronaći odgovarajući prostor za rad te pomoći djetetu u pripremi tog prostora koji treba djelovati motivirajuće. Potrebno je iz okoline ukloniti sve što odvlači pažnju kao što su televizija, glazba i slično.

4. Osigurati vrijeme za odmor i igru

Ukoliko se pridržavamo neke rutine djeci osiguravamo više vremena za odmor koji je važan za bolju pažnju i koncentraciju. Djeca neprestano uče te ih je važno uključiti i u svakodnevne kućanske aktivnosti (pospremajte zajedno, kuhajte omiljena jela, kolače…).

5. Dovoljno sati sna

San je bitan dio učenja jer djetetu treba san kako bi održalo koncentraciju prilikom učenja. Djeci u dobi od 3 do 5 godina potrebno je od 11 do 13 sati.. Ako je dijete staro između 6 i 13 godina, potrebno mu je 9 do 11 sati sna, dok tinejdžeri trebaju 8 do 10 sati. Pridržavanje rutine odlaska na spavanje i dovoljan broj sati sna pozitivno će se odraziti na sposobnost pažnje i koncentracije.

6. Pravilna prehrana

Na sposobnost pažnje i koncentracije utječe i prehrana. Preskakanje obroka, posebice doručka, neuravnoteženi obroci (brza hrana) i slaba fizička aktivnost rezultiraju manjkom energije što se reflektira na sposobnost učenja. Uravnotežena prehrana na prirodan način može doprinijeti poboljšanju pažnje i koncentracije.

Ivana Radić, prof. logoped