Mucanje najčešće započinje tijekom intenzivnog govorno-jezičnog razvoja djece. Između 18 mjeseci i sedme godine života djeca usvajaju veliki broj novih riječi, počinju koristiti složenije jezične strukture, tempo govora se ubrzava, a govorno-motorički sustav još uvijek nije dovoljno razvijen pa upravo u ovoj kronološkoj dobi najčešće se javljaju normalne razvojne netečnosti, ali mogu se javiti i prvi simptomi mucanja.

Ima više razina govorne netečnosti:

1. pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica
2. granično mucanje
3. početno mucanje
4. prijelazno mucanje
5. uznapredovalo mucanje.

Pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica

Ponavljanje slogova do najviše tri ponavljanja sloga riječi i nema naznaka napetosti u govoru. Dijete nije svjesno nikakve poteškoće u svom govoru. U ovoj fazi nema potrebe za terapijom, potrebno je samo pratiti govor djeteta i pomoći da ono što prije prevlada tu razinu u razvoju govora.

Granično mucanje

U govoru ima nekoliko ponavljanja slogova, nema napetosti niti svijesti o mucanju. Ovdje je potrebna terapija s djetetom i savjetovanje roditelja.

Početno mucanje

Govor obiluje napetim i brzim ponavljanjima početnih glasova i slogova, pojavljuje se i povećavanje visine glasa, nagli prekidi, treptanje očima, svijest o teškom govoru, ali još nema izrazito negativnih osjećaja prema sebi kao govorniku. Potrebna je terapija, roditelj se educira kako i sam postati aktivan sudionik u stvaranju novog govornog obrasca svoga djeteta.

Prijelazno mucanje

Prevladavaju česti zastoji tijekom govora, povremena ponavljanja i produljivanja, izbjegavanje ljudi i situacija, strah prije mucanja, zbunjenost tijekom i sram poslije mucanja.Terapija mucanja mora biti kombinacija logopedskih i psihoterapijskih postupaka. Važno utjecati na smanjenje negativnih emocija i stavova u vezi govora.

Uznapredovalo mucanje

Ovaj se stupanj u razvoju mucanja karakterizira više prema dobi nego prema simptomima. U njemu su temeljna ponašanja uglavnom zastoji, često dugi s tremorima. Osobu mogu preplavljivati strah, zbunjenost i sram. Osoba s uznapredovalim mucanjem često se osjeća bespomoćno, negativno doživljava sebe. Terapeut treba pomoći osobi da preispita svoje stavove i otpusti negativne emocije. Terapija je integrativna te sadrži elemente govornih terapija i psihoterapije.

U radu s djecom od druge do šeste godine koriste se dva terapijska pristupa: izravni i neizravni.

Neizravni pristup je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u obitelji. Roditeljima se daju savjeti kako organizirati dan svoje djece, na koji način postupati u pojedinim situacijama, kako se ponašati kada djeca imaju "loše dane" u kojima je govor izrazito netečan. Roditelji vode dnevnik o nekim situacijama koje pospješuju netečan govor, nastojeći uočiti neke osobitosti u okolini, njenom načinu govora ili vrsti obiteljskih događanja koja utječu na pojačanje govorne netečnosti. Roditelje se podučava relaksiranom izgovoru kratkih rečenica jednostavnijeg rječnika.

Izravni pristup temelji se na pretpostavci da djeca koja imaju početni stupanj mucanja, bez obzira pokazuju li to ili ne, imaju svijest o svojoj govornoj teškoći. Terapeut treba razviti i učvrstiti drugačiji govorni model koji omogućuje igra te se koriste i načini lakšeg govora, kao mucanje bez napetosti ili prekidi disanja. Dijete se prvo uči tzv. nenapetom, tečnom mucanju, a kada to svlada onda i posve tečnom govoru. Uz to terapeut nastoji pomoći da se dijete oslobodi nekih negativnih osjećaja koji su možda pratili njegov govor. U izravnoj se terapiji dijete podučava i modeliranju tečnog govora. Opet kroz igru osmišljavaju se načini kako govoriti mekim počecima govora ili produljivanjima prve riječi u rečenici. Tim se načinom sprječava pojava jače napetosti u govoru.

Kako bi se roditelji trebali ponašati s djetetom koje počinje govoriti netečno?

U informativnom razgovoru s terapeutima koji se bave mucanjem roditelji će saznati koji su znakovi početnog mucanja, a što je samo razvojna netečnost. Uz posjedovanje takvih informacija roditelji mogu mirno ignorirati netečnosti ako dijete ponavlja bez napetog ubrzavanja cijelu riječ, dio rečenice ili čak i cijelu rečenicu ili ako je pokoji slog ponovljen na isti takav način nekoliko puta. I dobro razumijevajući upute terapeuta, znat će kako se i dalje svom djetetu obraćati mirno, moći saslušati ono što im ono kaže, a ne reći ni najmanju primjedbu na način kako to ono kaže. Znat će da rečenice koje se tada spontano pojave kao "uspori malo" ili "udahni duboko", ne mogu o tom razdoblju života biti ni od kakve koristi i da osim negativnog osvještavanja, ničemu neće doprinijeti.

Kako se ponašati prema osobi koja muca:

• u razgovoru treba biti strpljiv te usmjeriti svoju pažnju na ono što osoba govori, a ne kako govori
• ne izbjegavati gledanje u oči
• ne pokušavati završiti riječ ili rečenicu umjesto te osobe
• ponašati se kao u svakoj drugoj situaciji.

Savjeti roditeljima:

• ne upozoravajte dijete na mucanje, ne stavljajte djetetu na znanje kako mislite da je mucanje pogreška ili loša navika
• potičite dijete da bude nezavisno, hrabrite ga u provođenju njegovih ideja
• govorite polaganije, mirnije, jednostavnije i s ritmom
• ne prekidajte dijete u govoru
• ne predlažite mu drugi način govora za koji mislite da će mu olakšati govorenje
• ne korite dijete kada muca
• ne tražite od njega da uloži veći trud da bi izbjeglo mucanje
• ne nagrađujte ga za tečan govor, ali ga i ne kažnjavajte za mucanje
• ne tražite ga da govori kada je uzbuđeno ili kada je umorno
• ne požurujte ga kada govori sporo
• ne prisiljavajte ga na javan govor, osobito ne pred stranim osobama
• ne govorite mu da stane i počne iz početka
• ne govorite mu da stane i promisli što će reći
• dajte mu vremena za govor, mirno čekajte da zastoj prođe
• gledajte dijete u oči kad priča, pokažite interes za sadržaj, a ne način izgovora.

NE ZABORAVITE strpljivo i pažljivo slušati ŠTO osoba koja muca govori, umjesto KAKO govori.

Literatura: Ines Galić – Jušić: "Što učiniti s mucanjem?"

Ivana Radić, prof. logoped