Baš mi se nekako učinio prijateljski i blizak naš hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović. Iako je on svoju pjesmu posvetio majci, i pisao ju je u rodnom Rastušju davne 1931., ja ću ovaj zapis 2014. posvetiti svojoj baki Barici koja je u svojoj 84. godini još uvijek okretna i dobrodržeća tkalja. Atmosfera nam je prilično slična: i moja baka živi na selu, snijeg je bijel i zaleđen, anđeli još uvijek nježnim rukama spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju...

     Razlika je samo što moja baka ima 100watnu veliku bijelu žarulju, a ne petrolejku kao Tadijanovićeva starica... Možda je razlika i to što moja baka tka iz čistog zadovoljstva, zbog očuvanja tradicije, zbog radosti koju joj premetanje niti i čunjka pričinja... Bolesna je već, i težak je to posao, možda i nije više za nju, ali ona se sva nekako pomladi i zaboravi da ju bole kosti, osobito koljeno kad prigazi nared i prebacuje šarene niti. Tako je to radila i njezina majka, ali i baka i prabaka. Već su nam svima puni ormari njezinih tepiha, stolnjaka i tabletića, ali ona tka i tka...

Svatko ima svoj hobi! Volim ju gledati, ali i fotografirati.

Baka mi tada i pripovijeda: „Znaš Jakob, malo sem žalosna kej se moja deca neso štela nafčiti tkati, a kej moreš, to se ne vuči na silo! A viš, neje žmeko: treba podiči desko, prehititi čonka, jempot pregaziti klačnike i evo ti jenoga reda! Puno redov i gotova je muštra, ali prije toga je trebalo zmotati predivo, napraviti osnovo i naviti na nared...''