Još se nitko nije vratio iz tave

Dvije ribe zaplivaše morem.

Odjednom pred sobom ugledaju slasnoga crva.

Reče jedna drugoj: “Vidiš li toga crva? Naboden je na udicu, udica je privezana za vrpcu, a ona visi na štapu. Štap drži u ruci čovjek.

Proguta li koja od nas toga crva, udica se zabode u naša usta, čovjek tada povuče rukom udicu, izvuče iz vode ribu i ona završi na tavi.”

“Ha, ha! Tu je priču pričala moja baka kad sam bila mala, ja ne vjerujem u takve bajke."

Zatim kaže druga riba: "Kako se uopće može tvrditi takvo što?

Još se nitko nije vratio iz tave da bi nam to potvrdio. Ako ti ne želiš progutati toga slasnog crva, ja ću ga dokrajčiti.”

I ona to uistinu i učini i završi na tavi.

I stvarno, ni ona nije došla natrag da bi pripovijedala.

Mnogi ljudi kažu: “O smrti se zaista ništa ne zna, jer još nitko nije došao natrag odande da bi nam pripovijedao."  Ne zaboravimo da je Gospodin Isus rekao: "Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.2Iv 11,25

Život poslije smrti – na drugoj strani

Umirući čovjek uhvati ruku liječnika: Tako se bojim smrti! Možete li mi reći, doktore, što me čeka nakon smrti?

Kako izgleda na drugoj strani?

– Ja to ne znam. Odgovori liječnik.

– Ne znate to? Promrmlja umirući.

Umjesto bilo kakvog odgovora liječnik otvori vrata prema hodniku. U bolesničku sobu uleti veliki crni pas i radosno skoči na liječnika želeći pokazati kako se raduje što ponovo vidi svoga gospodara.

Sad se liječnik okrene bolesniku i reče: – Vidite li kako se pas ponaša? Još nikada nije bio u ovoj prostoriji i ne poznaje nikog ovdje. Ali on je znao da je njegov gospodar s druge strane vrata i zato je tako radosno skočio u sobu čim su se vrata otvorila. Vidite, ni ja ne znam ništa pobliže o tome što nas čeka poslije smrti, ali meni je dovoljno znati da je na drugoj strani moj Gospodar i Učitelj. Stoga ću ja, kada se jednog dana otvore vrata, ući s velikom radošću.

Newtonov poučak o uskrsnuću mrtvih

Jednom su zapitali Isaca Newtona: Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovno postanu tijela svojih duša?

Na to je znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike:

Tko može izdvojiti iz prašine i skupiti ovu željeznu prašinu?

Odgovor nije dobio!

Onda je Newton uzeo magnet i prinio ga mješavini.

Nastalo je komešanje čestica.

Sitni dijelovi željezne prašine počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge.

U prašini nije ostala ni molekula željeza.

Onda Newton reče prisutnima:

Onaj, koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu,

zar On ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo

da se obuku u svoja proslavljena tijela?

Priče preuzete sa www.bitno.net