Neočekivano, naglo i iznenada 12. srpnja napustio nas je naš dragi kolega Dražen Štefan (1965. – 2025.) odmarajući se u Malom Lošinju sa suprugom Mirjanom, zasluženo, nakon zahtjevne i upravo završene nastavne godine.
Otišao je prebrzo imajući još pregršt poslovnih i privatnih planova sa svojom obitelji i s nama školnicima. Al’ nek’ nam je utjeha to što je svoj život proživio dobro i plodno: bio je ponosan na svoju obitelj, na svoje sinove, radeći baš ono što je najviše volio: glazbu i glazbala! I njegovi brojni učenici diljem naše drage Podravine i šire voljeli su njega i njegov način poučavanja!
Ljubav za zavičaj, kajkavštinu i umjetnost bila nam je zajednička te smo se dobro razumjeli profesionalno i uzajamno poštovali.
Unatoč tome što nas pjesnik uči da HVALA LJUDSKA VODA JE VRH PIJESKA zadovoljna sam što sam na lipanjskoj sjednici Učiteljskoga vijeća hvalila Draženov rad, sjajan nastup našeg školskog tamburaškog orkestra i njegov izbor pjesama – Podravci, gde smo Ivana Pikivače… Bio je sretan te mi je obećao da će do proljeća uvježbati i na Dan škole svirati nam Gabajevu Podravinu! Volim vjerovati da ćemo među našim darovitim glazbenicima naći nekoga tko će djecu uvježbati i svirati to za Dražena i sve nas!
Dražena, kao i njegova brata i sestru, znam cijeli svoj život, otkad su došli u moje susjedstvo te smo dane naših bezbrižnih djetinjstva provodili u njihovom dvorištu i našemu vrtu, na grabi pred njihovom i Sabljićevom hižom igrali ribice: Seka, Darko, Dražen, Tibor, Čurka, Pero i ja!
Bio je gotovo krležijanski lik sa svojim demonima, ali vedra duha i nadahnuće svima nama koji smo ga poznavali, poštovali i voljeli!
Neka mu je vječna hvala i laka draga hrvatska zemlja!
Marica Cik Adaković
