Tijekom mjeseca listopada obilježavaju se dani važni za razvijanje svjesnosti o postojanju različitih teškoća u govorno-jezičnoj komunikaciji. S obzirom na to da ima više važnih datuma u tom mjesecu, ti su dani objedinjeni u Dane logopedije.
Od 6. do 12. listopada obilježava se Međunarodni tjedan disleksije.
Disleksija je specifična teškoća učenja koja pogađa razvoj pismenosti i jezične vještine. Čitanje je sporo s dosta pogrešaka, nema razumijevanja pročitanog, dolazi do brzog umaranja tijekom čitanja i lošije je verbalno pamćenje. Uz ove slabije strane djeca i osobe s disleksijom imaju i jake strane kao što su: originalnost i kreativnost, dobru sposobnost vizualizacije, „umjetnički“ način razmišljanja.
Uz disleksiju – specifičan poremećaj čitanja, u specifične teškoće učenja ubrajamo i disgrafiju – specifičan poremećaj pisanja i diskalkuliju – specifičan poremećaj računanja i matematičkog zaključivanja. Djeca s disleksijom čitaju netočno i usporeno te imaju teškoće s razumijevanjem pročitanog. Kod disgrafije se javljaju teškoće sricanja i pismenog izražavanja, a kod diskalkulije teškoće u ovladavanju značenjem broja, numeričkim činjenicama ili računanjem te teškoće s matematičkim zaključivanjem. Kada čujemo riječi teškoće učenja najčešće pomislimo na disleksiju, no vrlo često teškoće čitanja nisu izolirane, već su povezane s teškoćama pisanja, računanja, koncentracije te ih nazivamo specifične teškoće učenja.
Kako bismo dijagnosticirali specifične teškoće učenja, potrebno je isključiti neke čimbenike kao što su vidne ili slušne teškoće, neurološki poremećaj, akademsku ili psihosocijalnu deprivaciju, intelektualne teškoće, manjkavo znanje jezika akademske poduke. Iako je simptomatologija navedenih teškoća prisutna od rođenja, dijagnosticirati ih je najbolje tijekom drugog polugodišta trećeg ili početkom četvrtog razreda kada se automatizira tehnika čitanja. Specifične teškoće učenja obilježene su teškoćama u fonološkoj obradi, brzom imenovanju, radnom pamćenju, brzini obrade i automatizacije vještina koje nisu u skladu s ostalim kognitivnim sposobnostima. Kod većine djece, koja imaju navedene teškoće, konvencionalne metode podučavanja ne daju rezultate, no rana intervencija, pomoć informacijske tehnologije i savjetodavna podrška mogu ublažiti teškoće. Specifične teškoće učenja ne nestaju, one su prisutne od rođenja i imaju cjeloživotne posljedice, no djeca i odrasli s ovim teškoćama imaju i svoje jake strane koje im pomažu prevladati postojeće probleme.
Važno je otvoreno razgovarati o teškoći, iskazati pažnju i razumijevanje djetetu, osigurati mu psihološku podršku ako je potrebno. Svako dijete je drugačije i treba mu tako i pristupiti te pronaći način na koji će najlakše učiti. Isto tako je bitno educirati se o teškoćama. Postoji niz stranica na kojima možemo saznati više o specifičnim teškoćama u učenju; ovdje su samo neke od njih: www.hud.hr, www.logoped.hr, www.omoguru.com, www.udruga-dyxy.hr.
Ivana Radić, prof. logoped
