Potresne su to priče koje nažalost svoj početak nemaju u paljenju prve cigarete ili jointa, već nesređenim obiteljima, skrupulama modernog načina života koji samo cijeni izvanjsku ljepotu, bogatstvo, prestiž, modu, uživanje i provod.  Krivi odgoj ( bez ljubavi, obveza i zabrana ), brzina života i preveliki trud oko što većeg materijalnog statusa…

Svjedočile su nam da one nikada iskreno nisu razgovarale sa svojim roditeljima, nikada im se nisu povjerile ili ih pitale za savjet. Pričale su nam da bi im jedan roditelj sve dozvolio, a drugog bi mrzile. Nikada same nisu morale slagati krevet, pospremati stol, pomoći oko kuhanja ili čišćenja. Dovoljno je bilo da samo malo zaplaču ili se pobune i sve bi tada dobile. Išlo bi se i u crkvu, no to nije bilo iz iskrene ljubavi prema Bogu, nego iz običaja, a doma bi se živjela neka sasvim druga priča. To je dovelo do toga da im roditelji više nisu bili mjerilo nikakve vrijednosti, već je to postala ulica, prijatelji, naravno oni koji se čudno oblače, koji nose zanimljive frizure... Takvi  su izazivali pažnju, radili cool stvari po školi, osobito profesorima. Izlazili bi do kasno, puno pili, neredima po gradu izazivali pozornost. Svi  bi im se divili kao pravim frajerima i to tako da svi požele biti kao oni. Takvi te nisu pitali tko si, prihvaćali bi te kakvog jesi, savršeno bi te razumjeli, nudili ti izlaz i utjehu u raznim zabavama koje bez jointa i igle nisu zanimljive.

Tako se počinje u većini slučajeva biti narkoman.

Zapamtite, ne počinje se drogiranje s drogom.

Kada su došle u zajednicu, lako se je bilo skinuti s droge, ali teško je promijeniti sebe, svoju osobnost, loše dugogodišnje navike, zadobiti nove poglede i novu motivaciju za život, a to traje dugo.  Zato ondje, u Zajednici, ponovo uče kako život dovesti u red, kako ponovo složiti krevet, svaki dan se otuširati, pospremiti iza sebe stol, guliti krumpir, pripremiti neko jelo, raditi na polju, radovati se proljetnom cvijetu i drugim sitnicama koje život čine ponovo lijepim. U početku je to jako teško, zato dobivaju anđela tj. starijeg člana Zajednice koji vodi brigu o novom članu 24 sata.  

Kada u jednostavnim, malim stvarima uspiju, tada osjećaju snažnu Božju prisutnost. Bez Isusa i čvrste vjere u njega rijetko bi tko ondje bio ustrajan sve do potpunog oslobođenja i sposobnosti novog kvalitetnog života koji ni jedan član zajednice više ne može zamisliti bez Isusa i sakramentalnog života…

Bravo, roditelji!

            Hvala svim roditeljima i njihovoj djeci koji su se odazvali akciji prikupljanja hrane za mlade ovisnike u zajednici Cenacolo. Oko 120, što roditelja, što nastavnika, pružilo je  sjajan primjer dobrote, solidarnosti i dobrog odgoja te na djelatan način pokazali kako se može učini nešto lijepo, a nema ljepšeg nego drugome pomoći i razveseliti ih. Članovi zajednice bili su jako ganuti vašom gestom dobrote i količinom prikupljene hrane. Moram izdvojiti poseban dar učenika Filipa Babeca koji je izazvao opće veselje i smijeh ustvrdivši da im se takvo što još nitko nije sjetio donirati. A riječ je o živoj kokici koja je odmah našla svoje mjesto u kokošinjcu.

Bravo, časne uršulinke!

Drugi dio izleta odvijao se u Domu sv. Anđele kojeg su organizirale časne uršulinke iz Varaždina za učenike sedmih razreda Varaždinske biskupije.

Tema je bila: Izgubljen na hodočašću - nađen u hramu. Djeca su kroz različite igre, upoznavanje, pjesme, druženje, katehezu uživala u darovanom vremenu zajedništva. U skupinama su kroz igru pilgrimpoly pokazala timski natjecateljski duh, a usput naučila različita otajstva krunice. Sama igra ima pozadinu monopoly igre, a polja se kupuju tako da se prepozna pojedino otajstvo iz krunice. Zanimljiv je i porez kojeg plaćaju kad dođu na tuđe polje- moraju reći: Bože, blagoslovi ekipu ____________.... Nakon priređenog plenuma u kojem su trebali jedni drugima glumom prikazati neka otajstva krunice, susret je završen molitvom u kapeli gdje su čitali svoje priređene molitve Isusu.

Na kraju izlet je završio okrepom i obilaskom stare jezgre Varaždina

Vjeroučitelj Zlatko Bočkaj