preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Vijesti

Rad naše učenice predložen za državni LiDraNo

Ravnateljica škole Marica Cik Adaković posebno je čestitala našoj učenici 8. a razreda Miji Ljubić na izvrsnom uspjehu na županijskom LiDraNu koji se održao 17. veljače u Đurđevcu. Naime, Mia Ljubić napisala je novinarski rad (reportažu), Terapijsko jahanje – jedinstvena povezanost čovjeka i konja, pod mentorstvom učiteljice Hrvatskoga jezika Ksenije Janković Vusić, koji je predložen za državni Lidrano.

Čestitamo!

Mijin novinarski rad možete pročitati pod – opširnije.


Terapijsko jahanje – jedinstvena povezanost čovjeka i konja

U životu je mnogo ljepše ako uz sebe imaš pravog prijatelja

 

Konji imaju osjećaje i ponekad razumiju puno više nego što mi shvaćamo. Ako smo prema njima pažljivi i brižni, zauvijek će nam ostati istinski i vrijedni prijatelji. Ovo su riječi engleske književnice Anne Sewell koja je davne 1877. godine napisala lijepu i toplu priču o konju Crni ljepotan. Vjerujem da bi se s ovim riječima i danas mnogi složili koji su na bilo koji način povezani s ovom plemenitom životinjom.

Moja ljubav prema konjima

Upravo se ljepota, snaga, strast, brzina, neukroćenost, temperament i vatrenost mogu pripisati samo jednoj životinji - konju! Odmalena su me oduševljavali konji i privlačili svojom ljepotom te sam oduvijek priželjkivala da i ja jednoga dana imam vlastitog konja. Maštala sam o tome kako bih ga brižno timarila i hranila te poput vjetra jurila na njegovim širokim i čvrstim leđima. Nasreću, ni moji roditelji nisu nijekali svoju zaljubljenost prema tim plemenitim bićima te su mi uskoro odlučili kupiti konja. Tata mi je predložio da se učlanim u neki konjički klub jer bi bilo besmisleno imati konja, a ne znati ga jahati. Isprva sam mislila da će mi moja kobila biti samo ljubimac koji će po cijele dane ljenčariti u staji, ali potom sam shvatila da bi naš zajednički život bio mnogo zabavniji i ispunjeniji kada bih naučila jahati. Učlanila sam se u Konjički klub Koprivnica i počela trenirati. Sa mnom je počela trenirati i jedna djevojčica koju do tada nisam poznavala.

Ovako je sve počelo…

Odlično si jahala. Bravo! pohvalila me trenerica kada sam silazila s visokog i tamnog konja jer sam i ovoga puta uspješno odradila svoj trening. Povela sam konja do staje te zadovoljno skinula jahaćku kacigu s glave i ostavila je u obližnjoj prostoriji u kojoj su mi pažnju privukli mnogobrojni  pehari, medalje i razna priznanja koja su visjela na zidu i policama. Ondje sam pronašla knjigu o mom konjičkom klubu, uzela ju i sa zanimanjem počela čitati. Saznala sam da se klub nalazi na privatnom  imanju obitelji Kavur u Peterancu, da je osnovan 1974. godine te da uspješno djeluje i promiče razvoj konjičkog sporta. Klub je član i Hrvatskog konjičkog saveza, Hrvatskog konjičkog saveza osoba s invaliditetom, Hrvatskog saveza za terapijsko jahanje te Zajednice sportskih udruga grada Koprivnice.

Nova prijateljstva, nove spoznaje

U klubu sam stekla mnoga nova prijateljstva, ali jedno je bilo posebno - ono s djevojčicom Ivom koja je bolovala od cerebralne paralize, a u klub je dolazila na terapijsko jahanje. Nisam znala što je cerebralna paraliza niti kako izgleda terapijsko jahanje pa sam za to pitala svoju trenericu. Rekla mi je da je cerebralna paraliza grupa neprogresivnih poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga koji utječu na djetetovu sposobnost kretanja te držanja tijela i ravnoteže. Treneričine riječi nisam baš najbolje razumjela, ali one mi više nisu bile važne. Važnije mi je bilo Ivino prijateljstvo. Njeno terapijsko jahanje zaokupilo je svu moju pažnju pa sam kod kuće počela čitati razne tekstove o toj posebnoj vrsti jahanja. Saznala sam da je terapijsko jahanje oblik konjaništva namijenjen i prilagođen djeci s teškoćama u razvoju, osobama s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima te osobama s psihološkim i emocionalnim poteškoćama u svrhu terapije i rehabilitacije. Terapijsko jahanje provodi instruktor terapijskog jahanja, osoba koja je, uz potrebna znanja i vještine vezane uz konjaništvo, prošla edukaciju o izboru, držanju i obuci terapijskog konja, posebnoj opremi, kao i edukaciju iz medicinskog područja. Terapijskim jahanjem djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom u velikoj se mjeri pomaže i pri poboljšavanju općeg emocionalnog stanja. Također, saznala sam ponešto i o povijesti terapijskog jahanja. Ono se u Hrvatskoj pojavilo sredinom devedesetih godina, a prve udruge koje su pokrenule program terapijskog jahanja bile su Krila iz Zagreba i MOGU iz Osijeka. 2001. godine osnovan je Hrvatski savez za terapijsko jahanje kao organizacija svih udruga i konjičkih klubova koji provode program terapijskog jahanja. Čitajući o tome, imala sam osjećaj kao da i ja na neki način pomažem Ivi.

Dvojba - odustati ili nastaviti

Jedne subote moj trening nije prošao najbolje. Naime, konj kojeg sam jahala  nečega se uplašio te naglo potrčao. Završila sam na zemlji s bolnom rukom. Ovo je bio moj prvi ozbiljniji pad i u tom trenutku pomislila sam odustati od jahanja. U sebi sam vodila borbu - dio mene bio je prestrašen zbog pada, a drugi dio je toliko volio jahanje. Iva je poslije mene bila na redu za jahanje, a trenerica i ja smo ju promatrale. Vidiš Ivu? Unatoč teškoj bolesti, bori se! Prihvatila je svoju bolest i s njom nastavlja dalje. Trudi se, nada, voli, jaše! I to sa zadovoljstvom! Nemoj mi reći da ćeš zbog jednog pada odustati raditi ono što najviše voliš. Padova će uvijek biti, ali, ono najbitnije nakon pada jest - ustati. Vratila sam se kući i dugo razmišljala o riječima trenerice koje su me potakle da bolje shvatim neke stvari. Odlučila sam nastaviti s jahanjem i to mi je bila najbolja odluka koju sam donijela. Na treninzima je svakim tjednom bilo sve bolje, družili smo se, zabavljali i uživali u jahanju.

Bližilo se ljeto, pola godine na treninzima uvježbavali smo naš skorašnji nastup na smotri. U klubu je bilo uobičajeno odabrati predstavnika kluba koji će jahati na najljepšem konju. Jednoglasno smo se složili da će to biti Iva, a osmijeh na njezinu licu bio je neprocjenjiv. Smotra je ujedno bila i neka vrsta natjecanja u kojoj bi se konjički klubovi iz cijele Hrvatske predstavili i pokazali što su tijekom godine radili. Ali, najbitnije od svega bilo je pokazati kako klub funkcionira kao zajednica. Svi smo bili vrlo uzbuđeni te se potajno nadali da ćemo baš mi osvojiti još jednu važnu medalju i ponosno ju staviti u prostoriju s ostalim medaljama. Iva je, ponosno sjedeći na konju, primila našu medalju. Bila je obučena u najsvečanije jahaćko odijelo. Njezinog konja krasilo je novo sedlo, sjajne uzde i griva koja je bila ispletena u dugačke pletenice koje su se, svakim konjskim korakom, sjajile na ljetnom suncu kao da su od zlata. Dvoranom se proširio gromoglasan pljesak. Svi smo bili presretni!

Prošla je godina dana od tog događaja, no svi ga se još rado prisjećamo. Medalja na zidu podsjeća nas  na mnoge lijepe uspomene. Ona je pokazatelj da smo trenirajući dobili puno više od znanja kako osedlati konja i na njega se popeti. Ono što je još vrjednije, naučili smo mnoge prave, istinske životne lekcije, a jedna od njih je da u životu nikada ne treba odustati od svojih snova te da najviše treba čuvati i njegovati pravo prijateljstvo.



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Administrator   datum: 23. 2. 2017.

Tražilica

Kalendar
« Ožujak 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji


Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja

Oglasna ploča

Anketa
Čitate li često školsku mrežnu stranicu?




Forum

Korisni linkovi

Arhiva dokumenata




preskoči na navigaciju